hr-HR http://demjan.blog.hr Ne znam da li ću uspjeti objasniti tko su ONI, ali ću pokušati prenijeti misao iz moje glave, bar onako kako ih ja vidim. S njima se svaki dan... http://demjan.blog.hr/2012/01/1629878227/tko-nam-to-govori.html Još dok sam bila mala vrijedilo je ono pravilo: jadna jabuka i imaš sve od vitamina dnevnih što ti treba. Vremenom se jedna jabuka pretvorila u deset, a onda iznenada se pretvorila u tabletu, pilulu, prah. Zelena, žuta, plava, umjetno, prirodno bojilo, okus jagode, naranče, pizze, rijetkog cvijeta koji iznimno raste na istočnoj padini dvije planine južno od Himalaje i to samo 29.02. je pravi trenutak u kojem se prah može obrati, a obiru ga djevice sa malenog otoka u Indoneziji za kojeg se ne smije znati. One kreću na put prvim danom godine u kajacima prkoseći valovima i bose gaze snijeg od 3 m samo da bi uhvatile malo tog sićušnog praha iz 43 cvjetića koji je dostatan za lječenje svih oboljelih od raka na cijeloj kugli zemaljskoj, sve što je potrebno je okrenuti broj, otrčati u ljekarnu ili čak, mailom napraviti narudžbu. Iznimno smo zahvalni tim našim dobročiniteljima čiji se oglasi nalaze na listovima naših časopisa, internetskih portala, sa kojih se naslovnica smiješe predivni nizovi zdravih zuba. Te tete su zdrave, vidi se, pa neka netko kaže da ne želi biti tako lijep i zdrav . Posebnu važnost treba obratiti na hranu. Tako ONI kažu. Pazi što jedeš, jer....u slučaju da pojedeš sirov špinat, skuhan ili pak sa dodatkom mlijeka, mlijeka u prahu ili čak maslaca...postoji mogućnost da, ovisno o mjesecu i izdanju pojedinog časopisa ili portala budeš: zdrav ako pojedeš malo, puno; na granici opreza, ako ga kombiniraš, jedeš sirovog ili skuhanog; trajno otrovan, ako ga pogriješ, pojedeš više ili manje od propisanog, a posebno treba pažnju obratiti na porijeklo jer ne smije vam se omanuti da ga ne pojedete iz svoje okolice, dvjesto km dalje ili uvoznog, većih listova, mladog ili starog....samo onaj bakin je dobar, ali morate pri tome paziti da ne pusti plinove. Naranče....treba o njima dobro razmisliti...djeca umiru konzumirajući iste jer su zatrovane, premazane, suhe, vlažne, ohlađene, prerađene, zamrznute, otopljene, ušpricane dodacima, bolesne, strane, domaće, zasićene gnojivom. Jutrom je zapravo dobro iscjediti četiri naranče, ali po novom nešto ne šima sa unosom tekućine jer je trebalo prije konzumirati minimalno dvije litre na više, a sad...e, sad nikako dvije litre jer je to štetno pa pripazite s onim narančama. Rasporedite tekućinu u danu. Što se tiče vitamina, morate ih uzeti sve...nikad ne znate što vas u danu može snaći, možda vam je tijelo baš krenulo putem skorbuta, a vi niste na vrijeme pocuclali pola paketa C vitamina. A gdje su tu razni A, B, D, E i ostali vitamini. Imamo propisane doze koje moramo odraditi jer ćemo oboliti, a znate li da ako uzmete previše nekog od vitamina možete oboliti od raka. Ta bolest, strah i trepet od bolesti, je svakodnevna prijetnja, ali zato možete uzeti sode bikarbone i čas posla, izlječenje je tu. Da ne govorimo o ioniziranoj, srebrnoj, destiliranoj, filtriranoj i izvorskoj vodi. Okruženi smo raznim pripravcima samo da bismo se riješili tog zla jedne životinje. Najnovija otkrića, najnoviji spojevi pobijaju pa opet iznova odobravaju korištenje raznih biljaka i dodataka u razne svrhe, a sve u službi poboljšavanja življenja. Mislim da je pametnom dosta. VELIKO DOSTA! Sve su to laži i prevare, a iza svega toga su novci. Nekako vjerujem da smo svi svijesni toga, ali mi nikako nije jasno zašto prodaja vezana za bilo koje od navedenih gluposti raste. Koliko je još naivnih da im netko želi dobro. Pa tko su ti ljudi koji savjetuju Koliko se to ljudi zapita Koje su im namjere Nekidan sam bila kod ginekologa i dobila terapiju što mi iznimno teško pada jer izbjegavam bilo kakve kemije koliko god mogu što se za sad pokazalo dobrim i vjerujem da u takvim minimalnim dozama tijelo to može podnijeti, ali kad sam došla u ljekarnu to podići ljekarnica mi je napadno i nasrtljivo ponudila održavanje oralne, vaginalne i crijevne flore i to u dva navrata korištenja, prije i poslije terapije koju sam dobila od doktora. Dakle, radi se o minimum 200 kn nekih() dodataka koje će mi pomoći preživjeti terapiju od deset dana antibiotika. Piše li meni IDIOT na čelu Vjerovatno samo POTENCIJALNI. Odbila sam je glatko sa ne, ne, ne hvala. Pitam se koliko ih je pristalo na sve to. Osim toga od sad kad dobijem mail sa dobronamjernim savjetima koliko čega, zašto i kako koristiti, liječiti, nahraniti, smršaviti, zablistati, popraviti, osloboditi, zamijeniti brišem bez otvaranja. Meni je DOSTA!!! http://demjan.blog.hr/2012/01/1629878227/tko-nam-to-govori.html Mon, 30 Jan 2012 13:15:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1629878227/tko-nam-to-govori.html http://demjan.blog.hr/2010/07/1627981777/oni.html Ne znam da li ću uspjeti objasniti tko su ONI, ali ću pokušati prenijeti misao iz moje glave, bar onako kako ih ja vidim. S njima se svaki dan susrećemo, ali ne u doslovnom smislu već više lingvistički. Svaki dan IH netko spomene u različitom kontekstu. Jeste li čuli da su ONI smislili sve narodne poslovice Vjerovatno jeste, jer sigurno nitko nije imenom i prezimenom rekao da je narodnu tko pod drugim jamu kopa... smislio Jozo Jozić, ali ste čuli da kažu, dakle, tko bi drugi rekao već ONI; ONI kažu: ONI su to, jednom davno rekli, jer samo nije nastalo. Nekidan sam se ukočila. Ne prvi, a molim Boga zadnji put. Ležim ja tako nepokretna, a muž me milo, a pomalo i sućutno, gleda preko stola. U jednom trenutku me pita kako bi bilo da sad moram trčati zbog pitaj Boga kojih razloga. Sekund poslije ja izgovaram: a ništa, ubili bi me. Istant se počeo smijati na sav glas i pita: tko bi te ubio. Eh, da, tu sam shvatila da je vrag odnio šalu. Dakle, opet: ONI bi me ubili. Na stranu to da sam ja u glavi imala scenario u kojem je rat i dolaze zli ONI od kojih moram bježati i ne mogu. Pa neka me ubiju jer ja ne mogu trčati. Ma što trčati...pa ja se ne mogu okrenuti na bok. I tako tok misli me odvede do mog pokojnog djeda. Sjećam se jedne zgode u kojoj sestra prebiremo po prošlosti prisjećajući se njega i njegovog vječnog pitanja: 'ko je to reka' Mama sjedi pored nas i u trenutku kad jedna od nas izgovara to slavno povijesno pitanje, ona se okreće nama, jer je do tad bila u razgovoru s nekim drugim i pokušavajući se uplesti u naš razgovor pita: 'ko je to reka'. Salve smijeha su malo što je nakon toga uslijedilo. Povlačeći paralelu sa NJIMA to pitanje 'ko je to reka' ima apsolutno smisla, jer doći do podatka tko je nešto rekao, a da to nisu rekli ONI je dragocjeno. Predragocjeno. Danas je informacija zlato. Možete li mi molim vas reći tko je rekao da je idealna kombinacija za liječenje grlobolje mješavina mlijeka sa karameliziranim šećerom ONI....eto tko. Pričala mi je baka da je za vrijeme rata stavljala paučinu na neke rane da zaustavi krvarenje jer su rekli da je to dobro. Tko je to rekao Tko su ti ljudi Tko su ONI Da ne fantaziram više...uvjerena sam da su i vama štošta rekli zato što su čuli od NJIH ili čak vjerujem da su im prijatelji rekli da to ONI kažu. Zar ne ONI su oko nas. BE AWARE!!!! http://demjan.blog.hr/2010/07/1627981777/oni.html Wed, 14 Jul 2010 15:27:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1627981777/oni.html http://demjan.blog.hr/2010/04/1627403911/za-srecu-potrebno-je-malo.html Bilo bi prejednostavno da je malo potrebno. U principu, realno gledano i je malo, ali to malo ponekad bude puno više nedostižno nego sve veliko ovoga svijeta. Ne želim stavljati nikome soli na rep, ali vjerujem da sam jedna od sretnih što ima 99% potrebnoga u životu. Još prije dvije godine vjerovala sam u totalno suprotno i sve što se promjenilo je moj stav. Moj stav mi je donio puno više nego što sam mogla zamisliti. Danas je samo dovoljno da poželim i vjerujem da će mi se ostvariti. Ne, nemam ispran mozak, nisam čitala "Tajnu" i nisam član nikakve sumnjive vjerske organizacije. Sve što se dogodilo je da sam sa sobom uspjela raščistiti neke stvari. Zapravo držim se par odredbi koje sam sama donijela. Kao prvo: uvijek govorim istinu. To je jako važno jer su oko mene ostali samo oni koji je mogu podnijeti, a ti su pravi! Kad mi nešto zasmeta odmah kažem. Ne skupljam u sebi negativne osjećaje. Nikad nikoga ne želim povrijediti, ali se dogodi, osjećaji su u pitanju, ali tko me zna, zna da nije iz zle namjere. Ne razmišljam o prošlosti, barem ne o ružnoj. Odbijam općenito razmišljati o bilo čemu ružnom. Ne bojim se budućnosti. Uživam u svemu oko sebe: svom poslu, kiši, ručku, prijateljima. Ne osuđujem. Opraštam. Volim. Zahvalna sam. I to je to. To možete imati i vi. (Ako nazovete broj sa dna ekrana odmah dobijete i set kuhinjskih noževa). Zapravo, htjela sam samo reći da se sad napokon osjećam slobodno. Družim se više nego ikad u životu. Upoznala sam jako puno dragih ljudi. Putujem. U mojim venama ima sigurno ciganske krvi jer imam neopisivu želju osjetiti cestu pod nogama. Idem. Bilo gdje. Moram biti zahvalna i svom mlađem djetetu. Sve je krenulo spontano, a sad galopira. Prije 4 godime dijete je krenulo na hokej. Kako je dijete stasalo u pravog malog sportaša, tako sam i ja stasala u majku koja budnim okom prati napredak, a k tome su se pridružila putovanja. To mi je sjelo ko višnja na šlag. Tako mi ladramo okolo po turnirima kako možemo i kad možemo. Prošli vikend smo bili u Beogradu. Meni je to bio prvi put u životu. Opet realno, čovjek kad je više od pola života imao u glavi određenu sliku Srbina (ne bez vraga) ide polako sa nekom strepnjom oko srca u srce njihove države. Znam da se po nekolicini ne može osuditi narod, ali nekako nije ti svejedno. Sve se mislim: pa to su Srbi....moram biti na oprezu...ipak.....Hrvat u Srbiji... Tako sam razmišljala prije putovanja, međutim, od trenutka kad sam izašla iz autobusa do ovog sad trenutka kad ovo pišem niti jednom to više nisam promislila. Priznajem, nekako me jedino štrecnulo oko srca kad sam na štandovima ispred Kalemegdana vidjela one njihove nacionalne simbole...mislim, viđala sam ih uvijek u nekakvim lošim okolnostima pa mi se reproducirala slika iz moždanog podsjetnika. I tu je kraj lošem osjećaju. Mali čovjek je mali čovjek, gdje god da bio, puno dobar i samo malo loš. Ti ljudi su me oduševili. Probajte u srcu Zagreba zaustaviti čovjeka i pitati ga za bilo što, muzej, ulicu, crkvu...i imajte na umu taj ugođaj jednom kad zaustavite čovjeka u srcu Beograda i upitate ga za pomoć. Vjerujte mi....jako ćete se iznenaditi. Toliko susretljivosti i topline nisam očekivala niti u primozgu. Jeste li znali da kulturni Srbi ne slušaju narodnjake Ha! Čak, srame se toga. Jedan zgođušni dečarac kojeg smo sreli na Knez Mihajlovoj upoznao nas je u kratkim crtama sa kulturnim i onim drugim događanjima u Beogradu. Uputio nas je i na mjesta za izlazak. Sa još par strana dobili smo informacije i na kraju večeri završili u Dva jelena. Još jedna stvar koja me fascinirala je da veliki broj ljudi sa kojima sam komunicirala nakon povratka, na spomen tog imena imaju titravi osmjeh u kutu usana. Oni znaju.....Joj, koliko još stvari moram naučiti u životu. Muzika u živo, stare pjesme koje su nekad moja baka i mama pjevale na obiteljskim okupljanjima pa sam pjevala i ja. Nekada, točno prije dvije godine, teško da bi se mogla zamislti da u društvu ljudi kojima je jedina poveznica hokej, a sve drugo udaljeno tisućama svjetlosnih godina, sjedim u Boemskoj četvrti i pjevam "slatka mala Marijana....". I zato...nikad ne reci nikad, uživaj u svemu što ti se događa....jednostavno prepusti se trenutku i vidjeti ćeš da je dobro. Zapravo, kad malo bolje razmislim: odlično! http://demjan.blog.hr/2010/04/1627403911/za-srecu-potrebno-je-malo.html Thu, 15 Apr 2010 21:41:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1627403911/za-srecu-potrebno-je-malo.html http://demjan.blog.hr/2010/02/1627249286/svako-vrijeme-nosi-svoje.html Kad bi se mene pitalo, a ne pita me se, kakvo je danas vrijeme sigurno bih potpuno drugačije odgovorila nego prije 14 godina. Dok sam ja bila ta koja je naganjala zabavu do ranih jutarnjih sati nisam se previše obazirala niti vodila brigu o tome što bih trebala ili ne raditi kako bi to bilo u skladu sa mojim godinama i društvenim očekivanjima. Doduše, ni danas se time pretjerano ne zamaram, ali postoji u meni onaj mali cvrčak, moja savijest, koja me unutrašnjim alarmom jasno i glasno upozorava kad nešto nije u redu. Vjerujem da su osobne granice ili crta između moralnih dvojbi od čovjeka do čovjeka potpuno različite. Primjera radi, kad bih usporedila živote djevojčica od 13 godina gledano kroz lentu vremena i mjesto življenja sa današnjom prosječnom djevojčicom u Zagrebu onda ni sama jednostavno ne bih mogla kazati da li smo evolucijski napredovali ili nazadovali. U tim godinama djevojčice su nekad radile, što danas zakon ne dopušta, bar ne u našoj državi. Bile su majke, što danas više nije niti "normalno", ali ipak, diljem svijeta i dalje rađaju u toj dobi, ovisno o religiji, odgoju, neosvještenosti, neobrazovanosti i ostalim faktorima. Kuhale su, čuvale djecu, radile u polju, šivale. Bile su i djeca i žene. Ono što ta dob i nosi sa sobom. Sudeći po sebi, a uvijek krećemo od sebe kad želim donijeti kakav sud, ja sam u tim godinama bila zaista dijete. To je ono što sam ja dobila od svoje jedine roditeljice. Šivala sam odjeću za Barbie, pročitala na tone romana i stripova. Tada nije bilo interneta, facebooka i ostalih razonoda u kojima naša djeca troše svoje jedino bezbrižno vrijeme u životu. Danas gledam svoje vlastito dijete kako ulazi kroz vrata od stana, skida tenisice i jaknu u letu, baca školsku torbu i pritišće gumb računala "samo da pogleda što se od jučer dogodilo na face-u". Onaj trenutak kad je moje dijete poželjelo otvoriti svoj vlastiti profil na face-u "jer ga svi imaju", a moram priznati da sam ga ja u to vrijeme imala već mjesecima, nečkala sam se danima. Na roditeljima je uvijek bila i ostala moć da odluče gdje je granica. Između ostaloga, imam sreće da smo kao roditelji od samih početaka računalne ere bili u tijeku pa smo, znajući za sve opasnosti koje prijete djeci na internetu postavili određena pravila korištenja koja ako se ne bi poštivala mogla bez problema provjeriti. Tako smo i ovaj put dali suglasnost uz uvjet da moramo biti "friendovi" uz, za svaku sigurnost, predočenje passworda. Mišljenje da je to strogo, a za neke roditelje čak i povreda dječjih prava, da, da, i toga sam se naslušala, bih odmah u startu "okačila mačku o rep", jer ja sam odgovorna za svoju djecu dok nisu punoljetna. Točka. Uglavnom, račun je otvoren pa su se prijatelji počeli slijevati sa svih strana. Uglavnom vršnjaci. Komentari i statusi primjereni godinama, doduše, malo više jezičnih prostota nego sam očekivala. I sve bi bilo u redu da nisam malo više pažnje obratila na fotografije. Dogodio se jedan novi fenomen izazvan tehnološkim napretkom. Nekad davno dok smo imali analogne fotoaparate štedjeli smo svaku od 36 fotografija na filmu. Lijepo bi se namjestili i jednom "kliknuli" i gotovo. Tko je trepnuo, tko se okrenuo ili napravio grimasu vidjeli bi tek danima poslije, ali ponavljali kadar nismo. Barem ne mi amateri. Danas se ta djeca "fotkaju" uzduž i poprijeko. I sve redom objavljuju: gle me u razredu, gle me u sobi, gle me na grani i gle me u kupaonici! Pretpostavljam, s obzirom na današnji obim problematike, iako dajem prostora mogućnosti da tako u moje vrijeme nije bilo, da sam poprilično naivna i tijekom cijelog djetinjstva bila poklopljena svojevrsnim staklenim zvonom, barem što se tiče tiče "dječje seksualnosti", jer ono što sam vidjela na tim fotografijama mene je zgrozilo. Te djevojčice, cure, žene(!) poziraju same sebi i to objavljuju svijetu. U prvi plan stavljaju svoje tek "počele-rasti" grudi zatim stražnjice pa onda idu redom: vruće hlačice, grudnjaci, načubljene usne, jezici, poze od kojih bi se i profesionalnke na tom polju posramile. Mislim da je daljnji komentar svega suvišan. Roditelji, da li znate što vam djeca rade na face-u ili na internetskim stranicama općenito i važno pitanje: da li vas je uopće briga Neke roditelje očito nije jer određeni pojedinci, kojima broj iz dana u dan raste, koriste priliku da se domognu što više novca preko svoje djece. I to ne tako stare od 13 godina. Jučer sam pročitala na tranicama Jutrnjeg lista. Žalosno!!! http://www.jutarnji.hr/kontroverza-u-riju--djevojcica--7--postala-seksipilna-bozica/543807/ http://www.jutarnji.hr/djevojcice-prema-kojima-je-lolita-obicna-pocetnica/548924/ Takvih primjera ne vjerovatno na stotine, ali ja zaista nemam želudac za istraživati po tome. Najgore je kad mi poslije svega netko postavi pitanje: kud ide ovaj svijet Pa ide tako gdje ga masa gura. http://demjan.blog.hr/2010/02/1627249286/svako-vrijeme-nosi-svoje.html Thu, 11 Feb 2010 12:07:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1627249286/svako-vrijeme-nosi-svoje.html http://demjan.blog.hr/2009/12/1627089353/silva-metoda.html Da čovjek ima uspona i padova u životu, tome smo svi svjedoci, međutim, na nekima se to ne vidi jer dok ih promatramo vidimo samo i isključivo sliku koju nam oni žele poslati. Uglavnom, drugi su uvijek uspješniji, bolji, sposobniji, osim onih koji su svoj ego uzdigli do nenadmašivih visina. Moram priznati da sam i ja nekad bila od onih koji su vidjeli zeleniju travu u susjedovom dvorišu. Kad kažem bila to znači da je to vrijeme iza mene. Jedan sitni detalj iz mog života.....cijeli svoj život sam bila uvjerena da imam ružne debele noge. Grbava velika koljena i obujam koji je kombinaciju činio sve samo ne neodoljivom, učinili su to da ih, taj isti cijeli život, skrivam. A onda sam odlučila da su moje noge lijepe. Sad jesu li i nisu li, onako realno, to je nešto čemu više ne želim pridavati računa. Ja, koja tajice nekad ne bi ni pogledala, imam ih upravo sada na sebi i ne libim se u njima izaći vani. Sad bi neki mogli reći da je tanka granica između ukusa i neukusa, jer da ona koja nema primjerene noge za tajice ih svakako ne bi smjela nositi. O tome bi se dalo diskutirati, ali to nije tema ovog posta. Zašto pričam priču o tajicama i kakve veze to ima sa usponom i padom vidjeti ćete. Dakle, moje samopouzdanje je tijekom zadnjih godina variralo od debelog minusa do pozitive negdje na granici sa točkom u kojoj mi se krila tope od blizine sunca kao i Ikaru. Stalno sam se pitala što je to što me tjera da se tako brzo zanesem pa opet tako brzo padnem. Po prirodi sam veliki zanesenjak, vječni graditelj kula od pjeska, stakla, leda. Doživjela sam velika razočaranja od ljudi kojima sam dala svoje srce i dušu, a Bog mi je svjedok da sam se time razmetala. Sve do jednom. Tada sam odlučila podići zid. Veliki obrambeni mehanizam. Okrunila sam se velikim ciničnim osmjehom i naoštrila jezik kojim sam sasjekla sve u korjenu. Bilo je povremenih izleta izvan bedema, ali sam se uvijek vraćala u svoju sigurnu utvrdu. Toliko sam se izvježbala u svojoj ulozi da sam i sama nekad vjerovala da sam ledena kraljica. Samo poneki tvrdoglavac je bio nagrađen mojom pravom prirodom. Ne kažem da sam u srži bezuvjetno dobra, ali vjerujem da vrlo dobro razlikujem dobro od zla i svjesna sam da sam u svakoj situaciji namjerno upotrijebila jedno ili drugo, ovisno o potrebi. Jedno od najlošijih strana zatvaranja u imaginarni oklop je nemogućnost provjetravanja. Informacije raznih karakteristika su pristizale i taložile se unutar oklopa kao balast koji je počeo polako prijetiti utapljanjem. Nakupila sam i neke navike koje mogu imenovati jer sam ih uspjela prepoznati. Počela sam se baviti predrasudama i etiketiranjem. I prije nego bih nekoga upoznala odmah bi ga stavila u ladicu pod LOŠ, NEDOZREO, NEIŽIVLJEN... da ne nabrajam, jer svi znate o čemu pričam. Jedna od gadnih navika je jedenje. Znate li zašto ljudi jedu više nego što im treba Većina vas vjerovatno zna, ali reći ću vam; zato što im fali ljubavi, fali im topli zagrljaj, sigurnost, podrška. Danas će mnogi reći da im to ne treba, da su dovoljni sami sebi, ali da li je zaista tako. Čovjek nikad nije bio toliko sam sad kad nas je preko šest milijardi na Zemlji. U svakom slučaju, sve što sam ja, kao i većina ljudi, držala za obrambeni mehanizam je bilo obično zavaravanje i vodilo je jedino u otuđivanje. Više se nitko pretjerano ne čudi što se oko nas djeca ubijaju. Otuđeni smo. Svatko ima svoj zid, svatko ima svoje vlastito oružje koje čuva za obranu. Osuda ili kritika je ono što one koji ih izriču čini višima od drugih. I to je jedan dio balasta. I tu sad dolazi dio sa nogama ili čak cijelim mojim postojanjem od nekada. Bila sam sklona kritiziranju, jer je ponekad tako lako okriviti ili ocrniti drugoga prepoznajući na njemu svoje vlastite mane. Nisam to čak niti trebala izgovoriti na glas. Sada bih se usudila reći da postoje ljudi koji su potpuno nesvjesni tog paradoksa. Ne kažem da se nisam borila protiv toga, borila sam se, ali bilo je tenutaka kad sam upadala u vlastitu stupicu koju mi je moj um servirao. Moj vlastiti um koji radi protiv mene. Svjesna moći kritike radije sam kao i većina bila spremnija je davati nego primati, a primljena me znala oboriti s nogu, to je bio razlog mojem trenutačnom padu, ma gdje se zatekla pa svoje nedostatke sam skrivala kao zmija noge ili kao ja svoje. I tu se dogodi ono čega smo nesvjesni, skrivajući djelove sebe, ostajemo bez njih, ostajemo prazni, puneći rupe slamom, a unutrašnji jaz postaje sve veći. Postajemo imaginarna slika, odvajamo tijelo od uma, srce od razuma. Raščetvoreni unutar sebe ne možemo vidjeti kako ni vlastitu tako niti ljepotu drugih. Zaokupljeni slikom sebe koja ne postoji propuštamo živjeti. Sjećate li se portreta Doriana Greya I sad ćete se pitati gdje su tu usponi i padovi sa početka priče. Radila sam na sebi jer sam htjela postati bolji čovjek. Olakšana, bez ovog balasta kojeg sam ispustila krenula sam se uspinjati. Nikad lakša nisam bila. A ono što smatram kao veliki napredak je da ovaj put želim vama isto. Ma kakvi god da jesmo imamo sreću da možemo pronaći i iz sebe izvući sve ono lijepo što smo tako duboko sakrili i time postati istinski baš onako lijepi kakvi i jesmo. http://demjan.blog.hr/2009/12/1627089353/silva-metoda.html Tue, 08 Dec 2009 15:35:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1627089353/silva-metoda.html http://demjan.blog.hr/2009/09/1626720977/opet-jedan-dobrosusjedski.html Svaki put kad poželim nešto napisati, uvijek je to tema u kojoj se ja nešto bunim, protiv sistema, ljudi, ovoga ili onoga, nebitno, ali umjesto da pričam na glas sebi ili davim svoje ukućane lakše mi je to napisati, jer imam osjećaj kad to ispustim u ovom obliku onda zaista ode od mene. Cijelo jutro razmišljam o tome, stvar nije velika, ali mi misli bježe i pretumbavam po glavi. Spremam ručak i dok čistim blitvu pred očima mi pleše susjeda. Ta susjeda. Prije koji dan ođe mi na vrata susjeda iz stana ispod. Ljubazna starija godspođa, dakle sve ono što sinonim za susjedu nije. Divna žena, čovjek bi je na kruh namazao i pojeo od dragosti. Uglavnom, žali se ona kako joj curi po plafonu u wc-u i da dođem pogledati. Siđem dolje do nje i stvarno; fleka na zidu i plafonu, već se krenula širiti po kuhinji i na zid od sobe. Obećam joj da ću odmah krenuti u akciju. Odmah je trajao tri dana u potrazi za jednim čovjekom. Predstavnika stanara sam naganjala danima i na kraju shvatim da ga nema jer se živ polomio i završio na operaciji. Dobro, onda ću ja uzeti stvar u svoje ruke. U međuvremenu, na mom plafonu i niz cijeli zid u wc-u pa i u kuhinji krenu se širiti vodene fleke pa onda i plijesan. Smrdi za poluditi, kao da mi je netko pišao na zid, što nije daleko od istine. Zovem hitne intervencije po brojevima koje sam dobila od predstavnika stanara. Svi zvone i nitko se ne javlja. Uto se i vrati moj muž sa službenog putovanja i krene on zvati. Nakon ne znam koliko brojeva na jedan se javi gospođa i obeća poslije nazvati kad vidi kako i što se može riješiti. Nakon sat i pol ona nazove i dogovorimo se za u ponedjeljak ujutro. Još dva dana smrada, a onda, taman kad mi dolazi sestra sa mužem na dva tjedna u goste onda očekujem veliko gradilište usred stana. Već smo imali sličan slučaj, ali manjih razmjera. Nema veze, što se mora - mora se. Uglavnom, sjetim se kako bi bilo lijepo obavijestiti susjedu iznad nas s obzirom da je nedavno rodila, točno, kako sam poslije od nje saznala, prije tri tjedna. Mislim se, neka se žena spremi na to, malo dijete i tako to, znam kako je, jer ako je na mom plafonu fleka nije baš da je to zaobišlo njihov stan. Kako li sam samo naivna, a onu izreku da je put do pakla popločan dobrim namjerama istetovirati ću si je na čelo, zrcalno tako da svaki put kad se pogledam u ogledalo vidim koliko griješim. Pozvonim joj na vrata, a ona u kućnoj haljini šapuće da ne probudi upravo zaspalo dijete. Objasnim joj situaciju s namjerom, dakle, da joj kažem da zna da će radnici doći u ponedjeljak, nisam je došla pitati hoće li ona pristati na to, jer nema izbora s obzirom da ja ne pristajem imati njene fekalije po svojim zidovima, a ona krene po meni...da njoj ni roditelji ne hodaju po stanu pa neće ni radnici, da je njen bivši susjed u Sisku iznad rekao kad im je poplavio stan da tko im je kriv što stanuju ispod (dakle, iz ovog se nekako da naslutiti da tko mi je kriv, jel što sam ja sad taj susjed ispod (što li se nije ugledala na majku Tereziju nego baš na susjeda u Sisku)) i da bez naloga neće nitko u njihov stan. Oni su stavili nove obloge i stiropor na strop i kod njih ništa ne curi i da neće oni više o svom trošku skidati školjku i umivaonik...WTF Tlak mi je skočio na milijardu i osamsto. JOOOOJ Postati ću gad. Gledam je i imam sliku pred očima kako joj svu kosu sa glave čupam dok ona lamata nogama u zraku. Mora biti da ću u dogledno vrijeme imati problema sa potisnutim bijesom, evo, već vidim, a kad završim na naslovnici dnevnih novina sigurno će se naći netko tko će za mene reći: kako to, pa bila je tako draga i dobra. To će vjerovatno reći ova susjeda koja živi kat niže. http://demjan.blog.hr/2009/09/1626720977/opet-jedan-dobrosusjedski.html Sat, 19 Sep 2009 14:53:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1626720977/opet-jedan-dobrosusjedski.html http://demjan.blog.hr/2009/03/1625984649/cijepivo-za-hpv-protiv-hpva.html Danas sam dobila mail koji me potaknuo napisati nešto o ovoj temi. A za sve one koji žele znati nešto više o HPV - u kliknite OVDJE Moje žensko dijete ove godine puni 13. godinu. To znači da je došlo neko vrijeme pred kojim ne smijem niti ću sklapati oči. Vidim na očigled da sazrijeva, a okolnosti u kojima se našla moja mama potencijalno prijete kako meni tako i mome djetetu. Genetika ne pita, a ponekad na žalost ni mozak, jer se nađe u stand by-u. Već neko vrijeme gruntam što mi je činiti. Sate i sate smo provele moja prijateljica i ja u telefonskom razgovoru. Slušala sam o tome u medijima pa znam da je sad vrijeme kad se može cijepiti po prvi put i da je to najbolje, dakle, dok još nije spolno aktivna. Još predstoji konačna odluka.Da se razumijemo, ja baš i nisam ljubiteljica cjepiva. Zašto Ne znam. To je jednostavno moja bezrazložna reakcija, moje tijelo se buni protiv toga, pogotovo kad je riječ o cjepivu protiv gripe, međutim, o ovom cjepivu imam puno bolje mišljenje. Više je razloga za to. Kao prvo moja mama je sa 38 godina preboljela rak vrata maternice. Napravljena joj je konizacija i nakon toga, hvala Bogu sve je u redu. HPV je odradio svoje, a uz to je imala silne upale koje sam izgleda i ja nasljedila, ne upale već sklonost upalama. Od druge trudnoće, dakle već 8 godina ja se borim sa CIN-om II. To je poprilično dobar uvjet za oboliti od ove nemile bolesti, ali borim se. Doduše, nemam HPV i nadam se da me nikad neće dopasti, jer imam sreću da sam bila kao prvo, poprilično osviještena po pitanju seksualnosti i spolnih bolesti od mladih dana, sjećam se da sam bila toliko u strahu od svega toga da sam vjerovala da nikad neću imati spolne odnose bez pismene potvde sterilnog nalaza, a kao drugo , neki bi ovo nazvali i nesrećom, ali ja to smatram sada mojom velikom srećom, moj muž je bio ujedno i prva osoba s kojom sam imala odnose. Bili smo mladi, premladi čak (gledajući sad iz ove perspektive), ali je to tada imalo prednost, jer niti jedno od nas nije imalo vremena pokupiti nikakvu bolest, za razliku od naših prijatelja koji su mijenjanjem partnera, neznanjem i nezaštićivanjem prolazili razne kalvarije i bolesti. Kakvih smo se samo priča naslušali. Danas neki od njih muku muče ne bi li ostali trudni. Hvala Bogu, mrtvih nema. A sve to samo jer u određenom trenutku glava biva isključena iz mreže napajanja i onda adio...Gdje si bio i što si radio. Već neko vrijeme moja kćerka i ja razgovaramo na tu temu. Sigurno je da joj neželim nikakve odnose prije nego je psihički zrela za tako što, a sudeći prema svojoj psihi odokativno bih joj dala najnižu granicu od 18 godina. Kao i svaka normalna majka, ja bih da je sretna, a najviše od svega bih joj poželjela ovo što ja imam, ali nažalost, u današnje vrijeme je to rijetkost, a ona će sama morati stvoriti svoju budućnost, sretnu, nadam se, ukoliko joj dam dobre temelje u kobinaciji sa kartama koje je dobila odozogora. Dakle, pričamo o svemu, o psihi, moralu, bolestima, tijelu i ljubavi. Kompleksan je to spoj. Prije dva tri mjeseca razgovarale smo i o cijepivu. To je za mene bilo jako teško. Ne želim joj HPV. Učim je svemu gore navedenom i onda nakon svega joj moram reći: a ako ipak podbaciš (možda bih u tom slučaju i ja smatrala kao da sam podbacila u poduci)...što znači, još uvijek joj ne mogu objasniti jer ne znam kako, ali ne vjerujem da bi to sada niti shvatila da postoji onaj prijelomni trenutak, kad mozak ne radi, kad je najljepše pogotovo kad je neplanirano, da trebaš uključiti mozak. Ja za sebe ne mogu reći da sam u takvim trenucima uvijek uključivala mozak, iako sam sve znala što sam trebala znati, a kako bih to mogla garantirati za nju. I zato cjepivo. Ako postoji mogućnost da bilo koje od svoje djece zaštitim još više nego što sam do sada to ću i napraviti. Još dvije- tri stvari moram napisati koje su mi pale na pamet tijekom pisanja. Prije nekoliko dana bila sam svjedokom izjave jedne majke. Njena kćerka ima oko 17- 18 godina. Ima stalnog dečka. Spava kod njega doma, nekad je on kod nje, ali joj ne da otići na par dana izvan grada s njim. Ja sam potegnula priču o razlogu pa je na kraju došlo do raznih objašnjenja, a kad smo razvezli o spolnim odnosima na to je rekla: to je njen privatni život. ONA JE NE PITA I NE ŽELI ZNATI. Dijete je ionako raspravilo o tome sa prijateljicama i što bi joj sad još ona rekla. OMG! Možda su se meni pobrkali lončići, jer, ni ja ne želim znati koliko i kako, ali želim znati s kim i da li uopće i kako se štiti. Doduše, moram priznati da ne bih išla baš niti u drugu krajnost pa bi joj kupovala kondome kako neki roditelji koje isto poznam čine. Prije bih joj dala novce, ali da bih se pravila kao da se to ne događa ili da je to nešto o čemu ne pričaju majka i kćer, to definitivno ne. Pa zato sam tu, da joj budem prva koju će pitati i na koju će se osloniti u bilo kojem problemu ili nedoumici koja je snađe. Iako živimo u vrlo "liberalnom" i "možemo-pričati-o čemu -god" vremenu, izgleda da ipak još uvijek postoji debela zapreka za razgovor između velikog broja roditelja i djece. Strašno! I za kraj, ona reklama za uvin čaj. Onoga koji je napisao tekst i još po tome snimio reklamu za spot, e toga bih za genitalije vezala da visi na kakvom stupu srama. Naravno da je muško. Pretjerujem, dakako, ali mi je tako dignut tlak svaki put kad je čujem. Glupi savjeti kao: ne sjedi na hladnom, obuci čarape i ostali slični savjeti služe preventivi, a uvin čaj liječenju posljedica tih i takvih u savjetima nabrojanih radnji. Glupane! Uglavnom, poanta je da postoji peticija za uvođenje redovitog cijepljenja kako bi se prevenirao nastanak raka grlića maternice. Koliko će peticija zaista moći učiniti ne znam, ali vjerujem da vrijedi pokušati pa ako želite potpišite se: The STOP Cervical Cancer Manifesto http://demjan.blog.hr/2009/03/1625984649/cijepivo-za-hpv-protiv-hpva.html Wed, 04 Mar 2009 15:02:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1625984649/cijepivo-za-hpv-protiv-hpva.html http://demjan.blog.hr/2009/01/1625829931/par-rijeci-o-kontradiktornosti.html Prije neki dan prijateljica me prozvala kontradikotornom. Kao i uvijek drago mi je čuti što ljudi misle o meni, bilo to dobro ili loše jer me natjera da se zamislim. Zaista želeći biti bolja, žvakala sam tu kontradiktornost koju ne smatram baš najboljom osobinom, toliko da sam je samljela u melasu od neprepoznatljivih sastojaka. Crno na bijelo bi moglo razlučiti te sastojke pa sam se vratila staroj navadi: pisanju. Bilo bi teško napraviti tu analizu bez glavnog aktera ove scene pa predstavljam jednu čokoladnu krafnu. Čokoladnog tijesta, čokoladnog punjenja sa čokoladnim mrvicama u trokut izdanju. Bila je fina, priznajem. Sa naglaskom na bila. Dok sam je bezumno trošila iz dana u dan znala sam da će doći dan kad ću je odbaciti kao izlizanu frazu, kao što radim večini stvari kojih se primim sa istant oduševljenjem, što nazivam senzacijom. Bilo je tu raznih delicija, boja, odjeće, pjesama, mjesta za izlazak i na tone drugih stvari koje su mi prozujale kroz život. Isisala sam im dušu, jer upravo to radim takvim stvarima, trošim ih dok im sok ne iscjedim, dok ne postanu bezukusne i prazne, a kao takve mi ne vrijede više. Tko je bez grijeha neka baci kamen prvi. Ipak, nisu uzalud potrošene, jer ostavljaju lijepe uspomene, tako da ova krafna ima svoje mjesto, a priča glasi ovako: bila jednom jedna čokoladna krafna, fina, najfinija, tijekom šest mjeseci konzumirana iz jutra u jutro. Sjećam se čak da sam znala prije posla sjesti na klupicu, na sunce i polako je gristi da što duže potraje kako bi imala ispriku za ljenčarenje i meškoljenje upijajući svaku sunčevu zraku, kao da sam podsvjesno znala da mi zima neće pružiti taj užitak. Prošlo je proljeće, pa i ljeto, a s njima je i krafna pala u zaborav. Nema više čokoladne krafne, ali ni doručka. Jednostavno, nisam pronašla adekvatnu zamjenu. Ne paše mi hladno voće, ne paše mi kruh sa namazima, salamama, sirevima, ne pašu mi žitarice sa mlijekom ni bez, ne pašu mi nikakvi čokoladni ni drugi slatki pripravci. Popijem čaj i to mi je dosta dok ne ogladnim, negdje oko podne. Prije par mjeseci sam se klela da je čokoladna krafna, u rano jutro, nešto najbolje što mi se dogodilo, u što sam zaista bila uvjerena, tada. Čak sam i našu ljubav objavljivala na sva usta, što je moj jedini grijeh. Priznajem, istinski sam je voljela, ali to vrijeme je prošlo svršeno. Činjenica glasi: postojalo je vrijeme u kojemu je čokoladna krafna bila alfa i omega mojeg jutra. Druga činjenica glasi: ne doručkujem. Pitanje glasi: koliko je kontradiktorno tvrditi da ne jedem ništa za doručak jer mi ništa ne paše, kad sam jednom, ne tako davno izjavljivala da mi je čokoladna krafna šećerni stimulans dana Možda sam u međuvremenu pronašla drugi dnevni pokretač. Zar bi trebalo biti očekivano da se čovjek svakog zadovoljstva drži kao pijan polota od začetka do smrti Nije li raznolikost ono što nam daje smisao u životu Čini li nas to kontradiktornima Ljubi li itko od nas samo jednom u životu, od trenutka svjesnosti želi samo jedno zanimanje, voli život samo u jednom gradu, bezuvjetno prijateljuje uvijek s istim osobama..........teško. Na kraju krajeva, ako se ovo ikako može nazvati kontradiktornost onda sam definitivno dosljedna u svojoj takozvanoj kontradiktornosti.... kao i ostatak čovječanstva...kao i moja prijateljica. I na kraju neka ostane zapisano: ljudi mi ne spadaju u ovu potrošnu kategoriju. Senzacije u mojoj glavi izazivaju razni ljudi, ali ih ne želim potrošiti. Bar ne u zbilji.....iako mi ponekad padne na pamet da bi nekoga rado potrošila, ali to je skoz jedna druga priča. I nije za javnost. http://demjan.blog.hr/2009/01/1625829931/par-rijeci-o-kontradiktornosti.html Fri, 16 Jan 2009 14:44:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1625829931/par-rijeci-o-kontradiktornosti.html http://demjan.blog.hr/2008/10/1625486791/empatija-nasa-danasnja.html Samo gledam oko sebe i užasavam se u što se čovjek pretvorio. Na žalost, ponekad je potrebno da se dogodi nešto jako loše da bismo preispitali svoje odnose prema svojim bližnjima kao i svoju vlastitu požrtvovnost i komoditet. Jedna velika tragedija se dogodila i prije tri dana sestrinoj baki. Neću sada ulaziti u naše međuobiteljske odnose i tko je komu brat ili sesta, ali eto, moja sestra ima baku koja ujedno nije moja baka. Odnosno, ona više nema baku, jer je prije tri dana ta njena baka smrtno stradala zbog punjača mobitela. Umjesto da bi sada prepričavala cijelu tragediju koja je našla mjesta u svim novinama, ja bi se osvrnula na nešto o čemu, čini mi se, u današnje vrijeme jako rijetko priča, da ne kažem radi. Svi imamo svoje bake i djedove. Bolesne, zdrave, slijepe, gluhe, pokretne, polupokretne, siromašne, bogate, senilne ili bistre ali naše. NAŠE. Tako i ja imam svoju baku. Pokretnu, pomalo bolesnu, ali u skladu sa godinama, bistru nadasve, ali i tvrdoglavu. Igrom slučaja nisam odrastala uz oca, ali je zato baka bila i ostala jedan veliki nadomjestak, ali sa sigurnošću mogu reći da mi je dala nebrojeno puta više nego što su poneki oci uopće sposobni dati svome djetetu. Moja baka i ja ne živimo u istom gradu već smo razdvojene skoro 400 km, zbog čega mi je teško, jer smatram da joj na tu udaljinu nisam nikako od pomoći. Ima ona svoje pomagače koji su joj zaista na ruku kad god joj treba, ali to po mom mišljenju nije to, iako, u jednom razgovoru o ovoj temi malčice me utješila sugovornica sugerirajući da to prihvatim kao ravnotežu u kojoj ja pomažem nekome susjedu ili strancu u ovome gradu dok drugi pomaže svojoj susjedi (mojoj baki) tamo negdje daleko. Meni zaista nije niti teško pomoći nekome, dapače, čak i postoji jedna starija osoba kojoj sam na usluzi kad god me treba, ali ja želim pomoći i mojoj baki koja me sad treba. Ne radi se o dugovanju, već samo o potrebi da dam barem djelić koji je meni dan. Nisam shvaćala, čak niti razmišljala o tome koliko sam dobila od mame i bake sve dok i sama nisam postala roditelj. Tek tad mi je postalo jasno koliko je potrebno truda i odricanja, ali ne materijanog, jer to u ovoj priči uopće nije važno, da bi svojoj djeci dala čvrste temelje kako bi postali ljudi. Iako sam odrasla, dakle, bez oca, mama je usađivala u mene prave obiteljske vrijednosti, tako da bi mi obitelj uvijek bila na prvom mjestu, što se nažalost ponekad i negativno odrazilo na moj posao, ali kad sam jednom rodila, uključilo se sve ono što je bilo u mom programskom kodu i više se nisam mogla praviti da to dijete ne postoji tako da sam se prilagodila, a vlastite apetite ponegdje zanemarila. Imala sam sreće što sam zavoljela osobu koja je i sama proizašla iz jedne takve obitelji koja je cijenila obiteljske postulate tako da sam zasigurno pokupila jako puno od njihovog utjecaja. Jedan od primjera je odnos Kokovih mame i tate prema njegovoj baki. Unazad nekih petnaestak godina Kokolova baka svaku zimu provodi u stanu njegovih roditelja iako ima kuću nekih dvadesetak kilometara dalje, ali zima je hladna, grijanje kuće je skupo, zime su u Dalmaciji duge i depresivne kad si sam. Iako ona više od svega voli udobnost svojeg doma, pa cijeli život je u njemu, ipak dolazi k njima na brigu. S obzirom da su tako živjeli i prije nego sam ja stigla kao "nevista" u kuću, meni je bilo potpuno prirodno vidjeti njegovu baku kad bi im zimi došli u posjetu, ali sam se nemilice štrecnula kad mi je moja svekrva u jednom trenutku "ovlaš" spomenula kako će tek meni biti kad oni krenu k nama na "zimovanje". Bilo je to prve godine moga braka i ja sam bila poprilično u panici. Već tad sam mislila da će sigurno jednog dana na moja leđa "pasti" briga o mojoj mami, a sad još i svekar i svekrva. Pa to mi se stvarno učinilo previše. Da stvar bude još zanimljivija moja nabolja prijateljica već sada ima na "zimovanju" svoje svekra i svekrvu. Ovih dana je upravo započela i treća godina, ako se ne varam. Ispočetka sam joj se divila i govorila kako bi ja bila izvan sebe i da to nikako ne bi mogla, jer ipak, previše cijenim svoj komoditet: hodanje u gaćicama po stanu, sjedenje na wc-u otvorenih vrata, kuhanja što mi dođe, odlazaka, dolazaka, a i da ne spominjem neke druge radnje koje održavaju bračni vitalitet, a uz svitu su nemoguće i tako dalje, da ne nabrajam. Međutim, situacija se prije kojih mjesec dana u mojoj glavi drastično promjenila. Baka je došla u Zagreb povodom bratovog vjenčanja i to dva tjedna ranije kako bi joj stigla sašiti haljinu. Kod mame nije htjela spavati jer ima bronhijalnu astmu, a moja mama na žalost, puši, tako da je kaparila moj slobodni kauč još danima ranije. Prvih par dana nam je bilo teško jer je ona imala svoj, a mi ostali svoj ritam. Nije se znalo tko koga i zašto. Da ne zadirem previše u svoje prehrambene navike, samo sam htjela uzgred spomenuti da ne kupujem suhomesnate proizvode niti paštete, niti namaze, jer to sama radim od svježih domaćih namirnica, na što moja baka nije navikla i već prvih par dana me stala izluđivati sa kupovnom svinjske šunke po koju je slala moju djecu u dućan netom prije nego bi ja došla s posla i krenula kuhati "zdravi ručak". Oni bi se najeli šunke i onda ne bi htjeli jesti nikakvu "zelenjavu". Ja sam šizila i nikako joj nisam mogla dokazati da moja djeca nisu toliko gladna da će umrijeti za pola sata, na što je ona odgovarala da joj je grozno gledati ih kad je onako molećivo gledaju, yeah right. I uzalud sam joj živim primjercima djece dokazivala da se već 12 godina uspješno brinem za njihovu prehranu i da nisu neuhranjeni što se na njima i vidi. To je samo jedan od primjera koji mi se sad čini i smiješnim, ali kad mi mozak zakuha sve mi je svakako, osim smiješno. Međutim, to su stvari koje se zaista daju riješiti, samo treba čovjek biti strpljiv. Uglavnom, kako i ona živi sama u ogromnoj kući bilo mi je prirodno da joj ponudim da počne "zimovati" kod mene. Sad, gledajući iz potpuno druge perspektive nego prije par godina vidim da to uopće ne mora biti tako strašno kako mi se nekad činilo. Zapravo mi je sama ta ideja bila potpuno pravilna i na kraju toliko draga da jedva čekam da dođe. Obećala je da će doći tek krajem 12 mjeseca jer do tada mora pozavršavati neke svoje poslove. Znam da joj je neopisivo teško rastajati se od svega što je dugi niz gledala i na što se navikla, ali da ne vjerujem da joj mogu priuštiti dostojno provedenu zimu ne bi je niti pozvala. Radujem se našem zajedničkom životu, ali sa zamjenjenim ulogama. Toliko je ta žena meni dala da je ovo najmanje što joj mogu dati. Nevjerovatno je kad čovjek o nečemu počne intezivnije razmišljati odmah mu se serviraju odsvukud razne situacije sa poveznicama prema vlastitom slučaju. Gledam prije neki dan prije spavanja Kućanice. To je serija koju sam uvijek pratila na način ako se posloži upaljen televizor sam mojom potrebom za buljenjem u određenom času. Koliko god ona nekima bila zanimljiva ja osobno smatram da promovira popuno iskrivljene međuljudske odnose koji se uvlače kako u već potpuno iskrivljeno američko tako i naše društvo na mala vrata kako bi zavladali. I tako jedna od tema koje se provlače kroz tu epizodu je i odnos jedne od glavnih likova sa svojom majkom. Ta ista majka je rodila svoje tri kćeri, dala im ono za što je bila sposobna i sada se sve tri kćeri s njom dobacuju kao sa popišanom loptom, jer su ljute što im nije pružila više i jer je pijanica i ne znam što sve ne, bla, bla. Ne kažem da bi svi trebali zbog međuljudskih odnosa trpiti da nam netko kaka na glavu uporno, a da mi sa postojanom strpljivošću stojimo i tražimo još. To nikako, ali trebali bi imati toliko empatije u sebi da nađemo način pomoći barem svojim roditeljima,na bilo koji način, ako već nismo sposobni čak niti pogledati na druge oko sebe, što je već uzelo maha u ovom gradu. O staračkom domu nemam baš najbolje mišljenje, ali je u krajnjoj nuždi isto bolji nego samački život. Stariji ljudi koliko god su jednostavni potrebama toliko mogu biti i komplicirani uz prisustvo bolesti. Što god da je njihova potreba to bi sada nama trebala biti dužnost jer je nekada bilo obratno. U svakom slučaju, oni su zaslužni što smo tu, oni su nam dali život. I to ne treba zaboraviti. Da nije sve u odnosima prema starijima postoje i drugi strašni rodbinski odnosi. I baš jučer sam doznala o vezi između dvije sestre koje se ne podnose, ne pričaju baš, ne susreću se, jer "jednostavno su različitih naravi". Ne razumijem to. Pa sestre su, a ne slučajni poznanici. Ja imam dvije sestre i jednog brata i ponekad između nas frcaju iskre ljutnje, ali ne postoji takva situacija koja bi nas razdvojila. Na trenutke pomislim da je moja mama prikrivena sicilijanska mafijašica i zato da nam je obitelj ujedno i svetinja. Volite i brinite za svoje bližnje. Toliko je malo vremena i bolje je da ih provedete u ljubavi i davanju, jer će vam se vratiti stostruko. http://demjan.blog.hr/2008/10/1625486791/empatija-nasa-danasnja.html Sun, 19 Oct 2008 14:14:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1625486791/empatija-nasa-danasnja.html http://demjan.blog.hr/2008/10/1625471498/jedan-dan-u-nizu.html Jutros sam se probudila iznimno živčana. Znala sam da takvo buđenje za sobom nosi niz nevolja. To "znanje" je loše jer zakriva mogućnost suprotne reakcije, odnosno spoznaje da se i loš početak može pretvoriti u dobar snagom volje (u što inače vjerujem, ali ne rano ujutro). U prvom pokušaju negiranja današnjeg dana zaspala sam deset minuta nakon što sam poslala djecu u školu i skuhala kavu, nepokrivena, u fetalnom položaju samo u gaćama. Smrznutu kao guzicu probudio me Kokolo, petnaest minuta poslije, sa takvom žurbom u glasu da sam skočila na noge i izbezumljeno krenula...negdje...obući se, popiti kavu, oprati zube, pojesti kolač... Kad smo već kod kolača, sinoć sam iznimno potrebita bila za slatkim, što inače izbjegavam imati doma, ali tako mi se jelo. Kokola sam nazvala da mi donese, kad se bude vraćao doma, bilo što slatko, što nisam mogla dočekati pa sam krenula prekopavati doma po kuhinjskim elementima kako bi ipak nešto skuhala, ispekla, namazala, zarolala...i pronašla sam sljedeće: jaja, šećer, kakao za kolače, mljeveni rogač, cimet i prašak za pecivo i pobacala u posudu za miksanje. I naravno, nakon pedeset i tri okretaja crkne mikser. Nisam odustala već sam krenula lupati pjenjačom. 'Bemti apetit. Ajde, izlupam ja to nekako i ubacim u pećnicu. Da ubijem muku čekanja bacim se na prekopavanje po netu. To je provjereno najbolja metoda gubljenja ogromne količine vremena, posebno ako ništa ne tražiš već "samo nešto gledaš". Nije prošlo ni "pet minuta", kad: gotov kolač, a miris se širi do prizemlja (sa šestog kata). Da sam radila po receptu ne bi tako fino bilo. Stukla sam sigurno pola kolača ( i djeca su jela!), ali sam ga pametno odmah narezala i poslagala na tanjur kako bi zavarala i samu sebe pa nevidjela pojedenu količinu. Zaspala sam s tom ogromnom količinom šećera u želucu, što je vjerovatno razlogom jutrošnjeg izbezumljenja. I da, krenem ja jutros, tragom sinoćnjeg zadovoljenja čula, ono, da mi popravi dan, po "samo jedan" kolač uz kavu, a na stolu aluminijskom folijom prekriven prazan tanjur. Dvoje djece i muž su oduvijek bili velika konkurencija mojem želucu. Nivo šećera u organizmu pao je pod petu u tom istom trenutku. Ruke su mi se počele tresti. Ok, idem po kavu u kuhinju. Uzmem šalicu i natočim, već vidim: užasno light kavu...još i to... i onda spazim "ono slatko" koje je Kokolo sinoć donio jer nisam na vrijeme stigla opozvati narudžbu i sad, hvala Bogu da nisam. Sjednem na kauč, gutljaj odvratne kave, griz napolitanke, Kokolov povik za pokret i tako redom dok nije nestalo napolitanki. Kokolo stoji uz vrata, spreman (rođen spreman) i cupka. Joj, što mrzim to cupkanje. Tražim majicu, raščešljavam mrski grop kose tik uz vrat. Svako jutro je tu i uvijek ispočetka. Nema načina, osim da svako večer pletem pletenicu i spavam s njom, što ne želim, da ga izbjegnem. Letimičnim pogledom prolazeći pored velikog ogledala spazim da sam se opet nadebljala. Još prije dva tjedna sam bila zadovoljna svojim odrazom. Kometirajući naglas svoje nezadovoljstvo viđenim, izazivam Kokolovo potpuno slaganje samnom. To je zadnje što sam htjela čuti jutros. Dakle, vidi se. Mrzim sve slatko što sam od sinoć pojela. Kokolo i dalje cupka. Vidi da sam utjelovljenje izbezumljenja i čak pokušava biti umiljat, zapravo to mu i uspjeva, ali ne i kod mene. U jednom me trenutku privuče k sebi, a moja glava završi na metalnoj šipki štendera za sušenje veša uz prateći zvuk sudaranja šuplje glave sa šupljom šipkom. Od toga mi uzavre krv u žilama. E tad već situacija koja je možda nekad i bila obećavajuća postaje sve samo ne to. Kokolu je to sve skupa smiješno. Ok, samo još dezodorans. Inače se zna gdje mu je mjesto, ali to jutros nije bio slučaj. Imam ih dva, ali niti jednog nema. Sa jednom novopečenom hormonačom u stanu više ništa vezano uz higijenu i šminku nije na svom mjestu. Šizim. Pronalazim jednog ispod kompjuterskog stola. Što je radio tamo Ne znam i više ništa ne želim znati. Dosta mi je današnjeg dana. Oblačim jaknu i izlazim. (Zar to nisu riječi neke pjesme) Još nije kraj. Stižem u radionu sa Kokolom u pratnji. Slušam čitabu o neodgovornom bacanju računa u ladicu i neorganiziranom vođenju firme i o lošoj meni u ovom i onom kontekstu. AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA Još nije kraj. Kokolo odlazi, ja se zaključavam, pokušavam napraviti reda u ladicama koje sam netom prije prekopala i uzburkala im dušu. Prekopavam po CD-ima koji već godinu dana leže neupotrebljeni u jednoj od ladica. CD player kazetofona nije nikad ni radio jer je, neosporno, nikakve kvalitete u skladu sa cijenom pri kupnji, a zvučnici kompjutera nikad nisu ni vidjeli ovog prostora, tako da sam oduvijek (nekih 2 godine) osuđena na radio i samo radio. U trenutku shvatim da se stvar od jučer drastično promijenila donošenjem laptopa. Pa znam što ću slušati. Pronalazim dva CD-a iz 2005 godine. Ljeto, Silba, 15 m od mora, live improvizacija sastava samo za tu večer, ex Confusion, Kokolo uštekan u miksetu........... To je to. Ipak je ovo jedan dobar dan. Sad je kraj. http://demjan.blog.hr/2008/10/1625471498/jedan-dan-u-nizu.html Wed, 15 Oct 2008 14:21:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1625471498/jedan-dan-u-nizu.html