Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Dodaj me u svoj Aboogy
Silva metoda
Da čovjek ima uspona i padova u životu, tome smo svi svjedoci, međutim, na nekima se to ne vidi jer dok ih promatramo vidimo samo i isključivo sliku koju nam oni žele poslati. Uglavnom, drugi su uvijek uspješniji, bolji, sposobniji, osim onih koji su svoj ego uzdigli do nenadmašivih visina.
Moram priznati da sam i ja nekad bila od onih koji su vidjeli zeleniju travu u susjedovom dvorišu. Kad kažem bila to znači da je to vrijeme iza mene.
Jedan sitni detalj iz mog života.....cijeli svoj život sam bila uvjerena da imam ružne debele noge. Grbava velika koljena i obujam koji je kombinaciju činio sve samo ne neodoljivom, učinili su to da ih, taj isti cijeli život, skrivam. A onda sam odlučila da su moje noge lijepe. Sad jesu li i nisu li, onako realno, to je nešto čemu više ne želim pridavati računa. Ja, koja tajice nekad ne bi ni pogledala, imam ih upravo sada na sebi i ne libim se u njima izaći vani. Sad bi neki mogli reći da je tanka granica između ukusa i neukusa, jer da ona koja nema primjerene noge za tajice ih svakako ne bi smjela nositi. O tome bi se dalo diskutirati, ali to nije tema ovog posta.
Zašto pričam priču o tajicama i kakve veze to ima sa usponom i padom vidjeti ćete.
Dakle, moje samopouzdanje je tijekom zadnjih godina variralo od debelog minusa do pozitive negdje na granici sa točkom u kojoj mi se krila tope od blizine sunca kao i Ikaru.
Stalno sam se pitala što je to što me tjera da se tako brzo zanesem pa opet tako brzo padnem.
Po prirodi sam veliki zanesenjak, vječni graditelj kula od pjeska, stakla, leda. Doživjela sam velika razočaranja od ljudi kojima sam dala svoje srce i dušu, a Bog mi je svjedok da sam se time razmetala. Sve do jednom. Tada sam odlučila podići zid. Veliki obrambeni mehanizam. Okrunila sam se velikim ciničnim osmjehom i naoštrila jezik kojim sam sasjekla sve u korjenu. Bilo je povremenih izleta izvan bedema, ali sam se uvijek vraćala u svoju sigurnu utvrdu. Toliko sam se izvježbala u svojoj ulozi da sam i sama nekad vjerovala da sam ledena kraljica. Samo poneki tvrdoglavac je bio nagrađen mojom pravom prirodom. Ne kažem da sam u srži bezuvjetno dobra, ali vjerujem da vrlo dobro razlikujem dobro od zla i svjesna sam da sam u svakoj situaciji namjerno upotrijebila jedno ili drugo, ovisno o potrebi.
Jedno od najlošijih strana zatvaranja u imaginarni oklop je nemogućnost provjetravanja. Informacije raznih karakteristika su pristizale i taložile se unutar oklopa kao balast koji je počeo polako prijetiti utapljanjem. Nakupila sam i neke navike koje mogu imenovati jer sam ih uspjela prepoznati. Počela sam se baviti predrasudama i etiketiranjem. I prije nego bih nekoga upoznala odmah bi ga stavila u ladicu pod LOŠ, NEDOZREO, NEIŽIVLJEN... da ne nabrajam, jer svi znate o čemu pričam. Jedna od gadnih navika je jedenje. Znate li zašto ljudi jedu više nego što im treba? Većina vas vjerovatno zna, ali reći ću vam; zato što im fali ljubavi, fali im topli zagrljaj, sigurnost, podrška. Danas će mnogi reći da im to ne treba, da su dovoljni sami sebi, ali da li je zaista tako. Čovjek nikad nije bio toliko sam sad kad nas je preko šest milijardi na Zemlji.
U svakom slučaju, sve što sam ja, kao i većina ljudi, držala za obrambeni mehanizam je bilo obično zavaravanje i vodilo je jedino u otuđivanje. Više se nitko pretjerano ne čudi što se oko nas djeca ubijaju. Otuđeni smo. Svatko ima svoj zid, svatko ima svoje vlastito oružje koje čuva za obranu.
Osuda ili kritika je ono što one koji ih izriču čini višima od drugih. I to je jedan dio balasta. I tu sad dolazi dio sa nogama ili čak cijelim mojim postojanjem od nekada. Bila sam sklona kritiziranju, jer je ponekad tako lako okriviti ili ocrniti drugoga prepoznajući na njemu svoje vlastite mane. Nisam to čak niti trebala izgovoriti na glas. Sada bih se usudila reći da postoje ljudi koji su potpuno nesvjesni tog paradoksa. Ne kažem da se nisam borila protiv toga, borila sam se, ali bilo je tenutaka kad sam upadala u vlastitu stupicu koju mi je moj um servirao. Moj vlastiti um koji radi protiv mene.
Svjesna moći kritike radije sam kao i većina bila spremnija je davati nego primati, a primljena me znala oboriti s nogu, to je bio razlog mojem trenutačnom padu, ma gdje se zatekla pa svoje nedostatke sam skrivala kao zmija noge ili kao ja svoje. I tu se dogodi ono čega smo nesvjesni, skrivajući djelove sebe, ostajemo bez njih, ostajemo prazni, puneći rupe slamom, a unutrašnji jaz postaje sve veći. Postajemo imaginarna slika, odvajamo tijelo od uma, srce od razuma. Raščetvoreni unutar sebe ne možemo vidjeti kako ni vlastitu tako niti ljepotu drugih. Zaokupljeni slikom sebe koja ne postoji propuštamo živjeti. Sjećate li se portreta Doriana Greya?
I sad ćete se pitati gdje su tu usponi i padovi sa početka priče.
Radila sam na sebi jer sam htjela postati bolji čovjek. Olakšana, bez ovog balasta kojeg sam ispustila krenula sam se uspinjati. Nikad lakša nisam bila. A ono što smatram kao veliki napredak je da ovaj put želim vama isto.
Ma kakvi god da jesmo imamo sreću da možemo pronaći i iz sebe izvući sve ono lijepo što smo tako duboko sakrili i time postati istinski baš onako lijepi kakvi i jesmo.
