Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Dodaj me u svoj Aboogy
Odijelo čini čovjeka
Izgleda da sam iskristalizirala svoj stav na račun ove izreke. Sa njom se slažem ukoliko se radi o vizualnom i to samo prvom dojmu i naravno, ako sam potpuno indiferentna i površna naspram ljudske prirode kao takve. Na osnovu vanjskog izgleda ili odijela mogu jako puno toga reći o čovjeku. Mogu prepoznati njegov stil, status, svrstati ga u odredenu kategoriju ljudi, bez obzira što se trudim ne kategorizirati, mogu zaključiti da li je uredan ili ne, ima ukusa ili nema, medutim, nema šanse da proniknem u njegovu čovječnost.
Dakle, što se mene tiče, odijelo ne samo da ne čini čovjeka već ga potpuno zakriva.
Pišem ovo zbog toga što sam u zadnje vrijeme sve više okružena ljudima koji odjeću nose kao štit i koja treba vrijediti kao određena poruka, što to u osnovi odjeća i je, ali prečesto nije osobni odraz već stvorena slika ili privid.
Kao i svi, tako i ja, odnekud moram krenuti sa analizom pa krećem od sebe, jer sam si jako dobra sa sobom, znam što i kad mi je u glavi i zbog čega se oblačim ovako kako se oblačim.
Vrlo često, možda čak i prečesto ćete me vidjeti obučenu kao siroče (nisam ja rekla, ali ima onih koji su se jasno izjasnili). Poflekani donji dio trenirke mi je već zaštitni znak, nekoliko slojeva majica, što dugih što kratkih rukava, jedne preko druge ovisno o inspiraciji, tenisice na nogama, jakna raznih, a to sve uglavnom u pet boja: crna, bijela, zelena, crvena i u zadnje vrijeme ciklama. To sam ja. Pet jakih boja, zapravo dvije neboje, jedna primarna, jedna sekundarna i jedna tercijarna (recimo), a sve su po intezitetu uglavnom u najvišoj, najintezivnijoj točci. I to sam ja.
Ono što drugi mogu vidjeti, površno, je: neuredno, zbrkano biće kojoj briga za vlastitu sebe nije primarna. Što u konačnici može biti, ali ono što ja želim time postići je privid, ili kako ja to volim reći : la kamuflaž.
Zna se da takvi odrpanci kao ja zaista prolaze kao da ne postoje. Evo primjera. Imam susjede koje susrećem skoro svaki dan, što pred liftom, pred ulazom ili pred zgradom. Tako su si važni. Napirlitani, u dobrom autu. Nisam valjda dostojna njihovog pozdrava. Nema veze, meni je to smiješno, zapravo mi je i drago, jer ljudi koji su skloni prosuditi o nekome na račun izgleda, jer ništa drugo o meni ne znaju, niti ih je vjerovatno briga, nisu zapravo vrijedni toga da me upoznaju. I tu dolazim do biti ovog teksta.
Zaista uživam u tome da me ljudi upoznaju, mene, ne moju odjeću, mislim pri tome na onu koju ja nosim, a ne onu koju stvaram. Uživam u trenutku kad shvate da ono što nosim ne predstavlja mene. Zapravo varam. Želim prave prijatelje. A prave prijatelje čovjek može sam steci uvidom u dušu, a ne preko prazne ljuske od odjeće.
Primjer broj dva.
Da se ne radi o tome da samo oni koji su si jako važni rade kategorizaciju ljudi sudeći po odjeći opet sam posvjedočila sama.
Igrom slučaja morala sam u grad tramvajem, ali kako sam išla na važno mjesto, dotjerala sam se cakum-pakum što uključuje haljinu i crne štikle sa desetcentimetarskom petom.
Digresije radi, slomila sam se cupkajuci tako satima po gradu.
Uglavnom, došla sam do kioska u kojem čikica prodaje karte. Bio je silno srdačan i blagoglagoljiv. Čisto prezentacije radi evo jedne njegove rečenice: "Zašto tako lijepa dama ide tramvajem, a ne autom?". Dva dana za redom sam kupovala tramvajske karte, a drugi dan je pitao jel auto popravljen, što znači da me se itekako sjetio. E sad, da sve nije tako vedro i optimistično pokazuje dan treći. Došla sam do kioska obučena onako kako samo odrpano ja znam. Konverzacije nije bilo nikakve. Niti a ni bu ni mu. Gledao je kroz mene kao da ne postojim. Tako dakle, smješkala sam se. Drago mi je svaki put moja teorija funkcionira u praksi. Ljudi su površni i samo primjete ono što im prija oku. Letimičnim pogledom na mene, tek onim koji je dovoljan da vidi osobu da stoji pred prozorčićem kioska, ustanovio je da sam nezanimljiva za nešto više od uobičanenog: hvala i doviđenja.
Navedeni primjeri kao i još bezbroj drugih koje sam uspjela proživjeti mogu se svesti samo na jedan zaključak, ali prije toga jedan mali retrogradni uvod.
Nekad davno odjeća je zaista bila statusni simbol, a oni koji se nisu toga držali već su bili nekako obilježeni. To je bio zakon. Pokrij se koliko si dug. Zna se u kojim bojama se tko mogao pojaviti, zna se tko je mogao i smjeo nositi široke suknje, duge hlače, kratke hlače, visoke cipele, crnu koprenu, bijeli ovratnik, čipkaste rukavice...
Danas takav zakon ne postoji, kako u oblačenju tako i protegnut na sve segmente života (koliko je dignutih kredita iju...). Danas čovjek odjećom može jako zavarati. Poznam jako puno dobrostojećih ljudi koji od sebe i oko sebe ne rade cirkuse, poznam i one koji se time razmeću, ali s druge strane poznam one koji izgledaju bogato, ali praznih džepova i onih koji izgledaju siromašno jer to i jesu, međutim svi oni bilo da su bogati, siromašni ili imaju dovoljno još uvijek reagiraju na druge sudeći po njihovom izgledu, još uvijek vlada taj nekadašnji zakon i još uvijek ljudi procjenjuju na toj osnovi. To nam dođe kao nekakva nasljedna osobina koje bi se trebali što prije odloboditi.
Predrasude. Predrasude.
Prepuni smo ih.
Mi ljudi.
Dodatak:
Na ovu temu se nadovezala i Reginaelena sa kojom se u potpunosti slažem.
